FRANJO ASIŠKI

Poziv sv. Franje Asiškoga

Mnogi pisci imaju težnju opisati Franju prije obraćenja kao nekoga tko je surov i liberalan. Po mom mišljenju Franjo je jednostavno bio obično ljudsko biće. Možda su ga roditelji razmazili a prijatelji cijenili zbog bogatstva, znanja i veselosti. Zasigurno je volio slavlja i avanture.
Zanimljiv je Franjin izraz o sebi koji piše u Oporuci: 'Dok bijah u grijesima bilo mi je odurno gledati gubavce'. Ako se ispravno ne shvati taj izraz, može nas uvući u razmišljanje da je Franjo prije obraćenja živio nemoralan život. Ali, za takvo razmišljanje ne postoje ni dokumenti ni dokazi. Jedino što znamo jest da je Franjo volio biti među ljudima i da je volio život. Franjo je bio romantičar i sanjar, i iznad svega, bio je idealist.
Zašto se Franjo u Oporuci referira na grešan život prije obraćenja? Franjo govori o svom prvotnom životu kao o grešnom životu zbog svoje poniznosti, ali također jer postoji bezdan između duhovnog života i svjetovnog života u kojem se čezne za lijepom odjećom, dobrom hranom, trošenjem novca. Čovjeku koji je toliko uronjen u Boga život utemeljen jedino na uživanjima i sebičnosti čini se grešan život. Životopisci, dakle, imaju poteškoća u tumačenju gore navedenoga izraza „u grijesima“.
Sv. Franjo Asiški živio je 44 godine. U 24. godini života (1206.) spoznao je istinu o samom sebi. Međutim, proces spoznaje trajao je 3-4 godine. Kroz različite susrete, razmišljanja, unutarnje borbe i otajstvenu objavu Franjo je shvatio i spoznao kojim mu je putem ići. Na taj put pošli su mnogi kroz povijest i polaze mnogi danas. Osim što su ga mnogi slijedili i slijede, Franjo je utjecao na religije, kulturu, ekologiju... Mnogi su ga spominjali kao najveću osobu drugog tisućljeća. Zašto? Kako i što se dogodilo Franji Asiškom da i danas nakon više od 800 godina razmišljamo o njemu i da on još utječe na nas?

Proces poziva Franje Asiškoga
Iskustva koja su ga dovela do spoznaje Božjeg poziva

1. Zatvor i bolest
Čini se da je proces poziva započeo 1202. godine kada je Franji bilo 20 godina. Te je godine izbio rat između Asiza i Peruggie. U srednjevjekovnoj Italiji to nije nije bilo ništa neobično među susjednim gradovima. Franjo se prijavio u vojsku i ohrabrio prijatelje da učine to isto. Ali, Asiz je izgubio rat i Franjo je završio u zatvoru godinu dana.
Franjo, koji je navikao na udobnost i luksuz, zasigurno je bio šokiran iskustvom u zatvoru. Ali Bog uvijek može učini dobro iz zloga. Franjo je imao mnogo vremena za razmišljanje o svome životu i uvjetima za život. Franjo je čak i obolio u zatvoru. U zatvoru je počeo gledati život novim očima. To je bio početak drukčijeg života. Međutim, poziv koji se počinje javljati nije ni jednostan ni drag, ali iznad svega, on još nije bio spreman za takav život.

2. San u Spoletu
Kad se Franjo oporavio od svoje bolesti, on se donekle vratio starom životu. Ovaj put odlučio je ostvariti svjetsku slavu i čast pa se stoga pridružio križarima pod vodstvom Waltera od Brienne, francuskog plemića. U proljeće 1205. uputio se prema gradu Puglia, u južnoj Italiji. Ali, Bog je imao druge planove. Franjo nije dugo bio na putu. Naime, blizu Spoleta, Franjo je imao vrlo snažan san. Bog mu se ukazao i naredio da se vrati kući u Asiz. Na njegovu odluku da se prekine putovanje i da se vrati kući, mnogi od njegovih prijatelja ostali su zbunjeni.
U Spoletu Franjo je u snu vidio čovjeka, za koga drži da je Isus, koji ga je pitao: 'Franjo, tko ti može više učiniti: gospodar ili sluga?' 'Gospodar' – odgovorio je Franjo. I tada je ukazanje završilo riječima: Vrati se u Asiz i ja ću ti reći što ti je činiti'.
Za Franju, to očito nije bio sam san. Taj događaj Franjo shvaća ozbiljno i kao stvarnost i zato reagirao odmah. Napustiti vojnu pustolovinu kao što je bila ova značilo bi kao čin kukavičluka, a Franjo bi radije umro nego da ga smatraju kukavicom. Ali, stvari su se sada promijenile, on je bio drugačija osoba. On je bio siguran da je poruka koju je primio – poruka Božja koja će ga dovesti do drugih iskustava.

3. Hodočašće u Rim
Franjo je odlučio putovati u Vječni grad da bi molio na grobu apostolskih prvaka. Drugim riječima, Franjo je osjećao potrebu ići na izvor one Crkve koja je trebala njegovo poslanje za obnovu. Dogodilo se u Rimu, dok je molio, prema životopiscu Čelanu, da je Svetac božanskim nadahnućem učinio veoma značajno djelo. Naime, oslobodio se svilene odjeće i zamjenio je s odjećom prosjaka. Ubacio se među siromašne hodočasnike koji su se nalazili na stepenicama sv. Petra i živio s njima nekoliko dana, živeći od milostinje prolaznika. Franjo je iz znatiželje želio osjetiti kako je živjeti kao siromah jer je naučio da Kristova Crkva pripada upravo takvima.

4. Susret s gubavcem – poljubac gubavcu
Nakon povratka iz Rima, Franjo je imao drugo važno iskustvo. Toma Čelano piše kako se Franjo najviše bojao gube. Jednog dana, dok je jahao na konju u dolini ispod Asiza, Franjo je susreo gubavca. Instiktivno, želio je pobjeći i izbjeći neugodni pogled, ali je bio pogođen grižnjom savjesti. Okrenuo se i sjahao s konja. Gubavcu je dao novac, zagrlio ga i poljubio. Zatim se popeo na konja i otišao. Njegovo srce bilo je ispunjeno radošću. Dok je odlazio, okrenuo se kako bi pozdravio gubavca, ali je on već otišao, gubavac je čudno nestao iz vida. To iskustvo je bilo temeljno za Franju i sjeća ga se u Oporuci. Jasno, to je Bog koji djeluje. Prisutan je u krinki gubavca.
U Franjinim očima, kakva god bila bolest gubavca, oni su i dalje ljudska bića vrijedni ljubavi, jer su oni braća i sestre u kojima je Krist prisutan. Franjo se sjeća riječi iz Evanđelja: 'Bio sam bolestan i pohodili ste me, bio sam u zatvoru i posjetili ste me.'I odlučio je te riječi pretvoriti u djela.

5. Crkva sv. Damjana (molitva pred križem)
Nakon susreta s gubavcem, Franjo je očito bio spreman na odlučujući susret za koji ga je Bog pripremao. Jednog dana prolazeći pokraj crkve sv. Damjana osjetio je unutarnje nagovaranje da uđe u nju. Crkva je bila napuštena i u ruševnom stanju. Franjo je stao pred križ i molio. Dok je bio duboko u razmišljanju i molitvi, slika križa iznenada je oživjela i rekla: 'Franjo, idi i popravi moju kuću, koja se ruši.'
To je bila zadnja objava, poslanje koje Franjo treba ispuniti. To je bio zadatak s jasnom zadaćom. Franjo je, u tom trenutku, te riječi shvatio doslovno. U početku je obnavljao crkvu kao ruševinu, ali je postupno shvaćao dublji smisao u Božjoj zapovijedi koji je bio obnoviti duhovnost Crkve ostajući u Crkvi kao jedan od njezinih članova.

6. Susret s Evanđeljem
Nalazeći se jednog dana u crkvi Sv. Marije anđeoske, čuo je za vrijeme mise ove evanđeoske riječi: "Ne pribavljajte sebi u pojase ni zlatna, ni srebrna, ni bakrena novca; ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa, jer radnik zaslužuje uzdržavanje!" (Mt 10,9-10)... Čuvši te riječi, bio je tako snažno zahvaćen ljubavlju prema siromaštvu da je uskliknuo: "To je što tražim, to je što svim srcem želim!"Kasnije mu je svećenik protumačio sav smisao tih riječi, a i onih koje iza njih u Evanđelju sv. Mateja slijede. Iz njih proizlazi apsolutno siromaštvo, ponizno predanje i pouzdanje u Boga, obilaženje i propovijedanje Radosne vijesti Božjemu puku.
To je bitni dio priče o pozivu Franje Asiškoga.
Za Franju se ne može reći da je doživio jedinstven i jednostavan poziv. Sa sigurnošću se može reći da je kod Franje riječ o dugotrajnom procesu u kojemu je Bog malo pomalo u čudnim situacijama i na neobičan način privlačio Franju Asiškog k sebi. Jasno, koliko god u početku bilo teško i neshvatljivo, toliko je kasnije to uzljubio i vršio.


SEDAM FRANJINIH KORAKA
NA PUTU SIROMAŠTVA

Prvi korak:
Sveti se naš otac Franjo postepeno uzdizao do svoje duhovne visine. Franjo je u mladosti znao biti rastrošan. No on je bio mladić koji je umio i razmišljati. Samome sebi je rekao: „Budući da si tako širokogrudan i uljudan prema ljudima od kojih primaš samo prolaznu blagonaklonost, pravo je da budeš i prema Bogu uljudan i darežljiv u njegovim siromasima.
Ta Bog se neda nadmašiti u darežljivosti i nagradi za dobro njemu za ljubav učinjeno.“
Bio je ti prvi Franjin korak: od ljudske i naravne darežljivosti prema kršćanskoj dobrotvornosti koja ima pred sobom nagradu s Božje strane.

Drugi korak:
Odbijeni prosjak. … Ali ubrzo, obasjan unutrašnjim svjetlom, osudi taj svoj postupak te samom sebi reče: „ Kad bi ovaj prosjak od tebe zamolio milostinju u ime kojega velikoga grofa ili baruna, ti bi mu je sigurno dao. No, tim više bi mu morao dati kad je zamolio u ime Kralja nad kraljevima i Gospodara sviju.“
Tada je čvrsto odlučio da više nikada neće uskratiti što ga netko zamoli u ime Božje.
Bio je to drugi značajni korak što ga je učinio: Razumio je da kršćanstvo od njega traži žrtvu i svladavanje samoga sebe.

Treći korak
Rat, zarobljeništvo, bolest. …U njemu se rodila neka vrst nezadovoljstva s njegovim tadašnjim stanjem te je počeo težiti za slavom u budućnosti.
Neki se asiški plemić spremao da izvrši vojni podvig u Apuliji. Franjo odluči pridružiti se tome podvigu u nadi da će ga grof Gentile učiniti vitezom.
Nabavio je odličnu ratnu opremu. Tada je saznao da je neki propali plemić odustao od namjere da pođe u rat, jer mu je nedostajala potrebna ratna oprema. Franjo mu pokloni svoju, posve novu, skupocjenu opremu i zadovolji se mnogo jednostavnijom. Time se izložio da ga drugovi izrugaju i ismiju. Ali ne samo oni, nego i grof Gentile koji će ga prosuditi po prvom dojmu što će ga Franjo na nj ostaviti pogotovo stoga jer je bio niska i neugledna stasa.
Bio je to treći korak što ga je Franjo učinio upravo ovim dobročinstvom, činom ljubavi prema bližnjemu što je ujedno značilo svladavanje strasti koja ga je posve bila obuzela, a to je težnja za ispraznom slavom.

Četvrti korak
Gospodin ga je odmah nagradio za to što se odrekao isprazne slave.
dok je po tom boravio u Spoletu, Gospodin mu je progovorio u snu … i pokazao mu dvoranu punu oružja kopje je bilo obilježeno znakom križa.
Gospodin mu je rekao da je sve to određeno za njega i za njegove vitezove.
Prema uputi primljenoj u snu vratio se u Asiz.
Zlovoljno se predao prijašnjem načinu života; gdje god mu se pružila prilika, dijelio je i trošio novac.
Za vrijeme očeve odsutnosti počeo je siromasima dijeliti kruh i milostinju u novcu.
Nakupovao je crkvenog posuđa i potajno ga dao odnijeti siromašnim crkvama.
Ujedno je počeo napuštati vesela društva svojih prijatelja u koja je prije odlazio što bi ga pozvali; nije se osvrtao na neraspoložene i zlovoljne roditelje.
Eto, to je bio četvrti korak u njegovu duhovnom razvoju: promijenio je sud o vremenitim dobrima.
Ono što je prije volio i svemu ostalom pretpostavljao – svjetovne zabave, prijateljstva, gozbe itd. – otada je počeo stavljati na posljednje mjesto. a ono što je prije stavljao na rub života – milostinju, sada stavlja ispred svega ostaloga: siromasima je tada ustupio mjesto nekadašnjih prijatelja.

Peti korak
Dogodilo se to kod Sv. Petra u rimu 1206. godine…. Ondje je Franjo na originalan način kušao siromaštvo kako ga kušaju prosjaci. Došavši u Rim, sv. Franjo pođe u baziliku sv. Petra. Gledajući kako vjernici daju mršavu milostinju, bi mu nevoljko pri duši pa reče samome sebi: „Apostolskoga prvaka treba bolje častiti.“
zagrabi novca iz svoje torbe i baci ga kroz prozorčić na oltar. Od tolika novca nasta zveka i nazočni se s čuđenjem zgledaše. Kad je Franjo postao svjestan spektakularnosti svoga čina, odmah je nastojao za učinjeno dati zadovoljštinu: od jednoga je prosjaka posudio njegove siromašne prnje, preobukao se i pošao u predvorje bazilike, smjestio se među ostale prosjake i počeo francuskim jezikom prositi milostinju.
U ta dva njegova čina bila je skrivena klica njegova životnog programa: kad se radi o Božjoj Crkvi, nema mjesta štednji, a kad se radi o njemu samom, stalo mu je samo do siromaštva i poniženja.
Upravo je upravo to, što on , imućan i otmjen mladić, preodjeven u prosjačke , bijedne i zamazane prnje, s ostalim prosjacima pruža ruku i prosi milostinju.
Taj peti korak možemo označiti kao želju da se iz ljubavi prema siromasima poistovjeti s njima. Htio je biti jednak siromasima i osjećati ono isto što oni osjećaju.

Šesti korak:
SUSRET S GUBAVCEM. Taj je susret napose vrlo značajan za Franjin duhovni uspon. Činilo mu se da čuje neki unutrašnji glas koji mu kaže: Franjo, sve putenosti koje si volio i želio moraš zamrziti ako želiš činiti moju volju.
Kad počneš vršiti moju volju, ono što ti se do tada sviđalo i kao što te je privlačilo, učinit će ti se gorkim i nepodnošljivim.
Ono što si prije izbjegavao, postat će ti duševna slast.
Gospodin je u svojim zahtjevima radikalan, ne poznaje polovičnosti. Do sada, dok je dijelio milostinju, iako ga je to stajalo žrtve, Franjo je zbog toga osjećao previše naravno, ljudsko zadovoljstvo.
Trebalo se uzdići do čina ljubavi koji će pogoditi njegovu narav i u njemu sve preokrenuti.
U ono su vrijeme gubavci izlazili iz svojih bolnica, i moglo ih se sresti na cestama. Jednom je zgodom Franjo , jašući na konju, spazio jednoga od njih.
Nikako nije mogao gledati gubavce, toliko mu se gadila guba. Od njih je odvraćao pogledi začepio nos da ne osjeti neugodan miris koji izlazi iz njihovih rana.
Ugledavši gubavca, htio je okrenuti konja i poći drugim smjerom. Sjetio se međutim,, da se u gubavcu krije naš Spasitelj.
Sišao je s konja, poljubio je gubavčevu ruku i bogato ga nadario.
O tom je Franjo poslije napisao u svojoj oporuci:
„Gospodin , mi je dao milost da ovako započnem činiti pokoru: Budući da mi je, dok sam još bio u grijesima, bilo odviše mrsko gledati gubavce, sam me je Gospodin doveo k njima, i ja sam im iskazivao milosrđe.“

Sedmi i najodlučniji korak:

U svome duhovnom uspinjanju Franjo je iskustveno doživio kad je toga siromašnog gubavca zagrlio i u njemu prepoznao samoga Krista.
Nakon toga herojskoga čina Gospodin mu je u crkvici sv. Damjana progovorio ove riječi: FRANJO IDI POPRAVI MOJU KUĆU KOJA SE, KAKO VIDIŠ, RUŠI!
Od humanizma se sv. Franjo postupno, preko zainteresirane ljubavi , uzdizao do one čiste ljubavi koja u siromahu i gubavcu gleda Krista.
Nasljedovanje Krista postade korijenom njegove ljubavi prema „ gospođi Siromaštini“.
Djela kršćanskoga milosrđa dovela su ga - vremenom i logički – do svojevoljnog siromaštva.
Njegov se savez s gospođom Siromaštinom u njegovu viteškom duhu rodio iz iskustva sa siromasima.
Postupno se uzdizao do poistovjećivanja sa siromašnim Kristom
Siromaštvo mu se pričinilo kao stalež idealna nasljedovanja siromaštva. Strastveno ga je uzljubio kao što svjetovni ljudi uzljube bogatstvo.
Stoga je samoga sebe lišio svega da bi doživio otajstvo kristova lišavanja.

Prema:
o. Aleksa Benigar, Mudrost križa, str. 175


NEKOLIKO VAŽNIJIH DATUMA U ŽIVOTU
SV. FRANJE ASIŠKOGA

Rođen 1182. – 1226.
1182. Rodio se u Asizu. Roditelji su mu Petar Bernardone i majka Ivana nazvana Dona Pika( rda ).
1202.-1203. Za vrijeme zatočeništva u Peruđi Frano počinje razmišljati o novome stilu života.
1205. Tajanstveni san u Spoletu: "Franjo, tko ti može više učiniti: gospodar ili sluga?" "Zašto umjesto Gospodara tražiš slugu?"
Iste godine s raspela u crkvici Sv. Damjana čuje: "Idi, Franjo, i popravi moju kuću koja se ruši!"
1207. Pred biskupom Asiza biva razbaštinjen od zemaljskoga oca.
1208. Sluša u Porcijunkuli evanđelje o poslanju apostola i prepoznaje ga kao temelj svoga poziva.
1209. 16. travnja S prvih 12 drugova dolazi u Rim gdje papa Inocent III usmeno potvrduje njegov način života. Tako nastaje Prvi franjevački red, Red manje braće.
1211. 28. ožujka U Porcijunkuli prima u svoje bratstvo Klaru, i tako nastaje Red siromašnih gospođa - klarise.
1212. U Alvianu obećaje Franjo Pravilo za one koji žive u svijetu: prva ideja o Trećem franjevačkom redu, danas Franjevački svjetovni red. - Iste godine Franjo s nekolicinom braće polazi u Siriju, ali se zbog "protivnih vjetrova" mora zaustaviti na našoj obali. Uz taj događaj vezane su i tradicije o Franjinu boravku u Zadru, Dubrovniku, Splitu i Zagrebu.
1216. Netom izabrani novi papa Honorije III u Peruđi odobrava Franji "Porcijunkulski oprost".
1219.-1220. Drugi put polazi u Siriju i pohađa Svetu zemlju.
1220. 16. siječnja Prvi franjevački mučenici u Maroku.
1221. Kapitul na rogožinama. Iste godine "Treći red" dobiva čvršću organizaciju.
1223. 29. studenoga Papa Honorije III potvrđuje Pravilo Reda manje braće što ga je Franjo sastavio u Fonte Colombu. Iste godine o Božiću događaj u Grecciju.
1224. Na La Verni u rujnu Franjo prima svete rane.
1225. U zimi boravi u Sv. Damianu gdje vjerojatno sastavlja jedan dio "Pjesme stvorova".
1226. uvečer 3. listopada U blizini crkvice Porcijunkule Franjo umire.
1228. 16. srpnja Papa Grgur IX proglašava Franju svetim.
1979. papa Ivan Pavao II proglašava Franju zaštitnikom ekologa.

Copyright © 2015 - FRANJEVAČKI SVJETOVNI RED - MILOSRDNE SESTRE SV. KRIŽA ĐAKOVO